Škrinja je od srednjeg vijeka najvažniji dio namještaja, zaštićeno mjesto za pohranu vrijednih predmeta: nakita, novca, odjeće i drugih dragocjenosti. Njena vanjština često je odavala važnost sadržaja pa su se izrađivale u brojnim varijantama dekorativnog ukrasa, oblika i materijala. U hrvatskoj tradicijskoj kulturi od 16.st. i do početka 20.st. redovito je zastupljena kao dio miraza - dote kojeg je mladenka donosila u novi dom. 

Istražujući škrinje, saznali smo da najljepše primjerke čuvaju u samostanima a najzanimljivije smo otkrili u Etnografskom muzeju u Splitu, gdje smo vidjeli pomorske škrinje s brodovima, baule – škrinje s zaobljenim poklopcem, ambare od tesanih dasaka, putne kovčege … a posebnu pažnju je izazvala svadbena škrinja koja je najbogatije ukrašena. Ona je pripadala mladenki a označavala je njen miraz koji je na posebno svečan način prenošen u mladoženjin dom. Nakon svadbe škrinja je stajala uz postelju bračnog para. U njoj se čuvalo ono najvrjednije u obitelji. Škrinja se nasljeđivala, iz generacije u generaciju, od majke i bake.

Željeli smo sami napraviti škrinju lijepu kao svadbenu sa suvremenim motivima i materijalima. Birali smo motive koji odgovaraju našem kraju: lavandu koja u obilju raste na otoku Čiovu i u školskom vrtu, zatim motive brodova naših pomoraca čije stare fotografije imamo u školi, stabla maslina iz našeg maslinika, Gospe od Prizidnica, i sl.

Ideja je bila i izrada osobne škrinje koja opisuje i vezuje se samo za jednu osobu, pojedinca, skupinu, obitelj ili par. Opisuje život, želje i sposobnosti pa i karakter pojedinca, ali i čuva mnoge tajne…